~ ..Beyond These Walls, Condemned To The Gloom Of An Austere Tomb, I Pace With Feral Madness Sent Through The Pale Beams Of A Guiltless Moon.. ~

It's time to sleep... forgive me...

Nema smisla praviti se da sam još uvijek aktivan blogger, stoga ovime priznajem kako ću blog staviti u ''hibernaciju''. Drugim riječima, neka stoji za sve koji su voljni čitati i ostaviti komentar, no vjerojatno neću komentirati skoro nikoga (možda povremeno nekoliko osoba, bez uvrede) niti namjeravam tako uskoro objaviti novi post.
Ovaj dizajn je bio pokušaj da mi vrati volju za čitanje, komentiranje i ostalo, no nje jednostavno nema. Sljedeći post možete očekivati najranije kada napokon uspijem objaviti knjigu (jer mi ne odgovara nitko u vezi toga, a rekli su da će odgovoriti pa vjerujem u njih), a najkasnije kada ponovo uhvatim volje i proslavim svoj come back.

| 27.09.2007., 15:34 |

| Give me a look in your mind (95) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

Screams... runing through the hollow walls... whisper in my hollow mind...

Post je nešto duži jer su mi rečenice dugačke, no mislim da se brzo čita, prosudite sami. Ovo je izvađeno iz nove priče - samo jedan običan dio. Glavni lik se zove Boris, a s njime bi se u ulozi pripovjedača kasnije trebala izmjenjivati njegova polusestra Marishka, poznata iz moje prve priče, no ona je dosta mlađa od njega te u ovome postu još nije ni rođena, jer on ima tek 13 godina i još je naravno čovjek.
Mala napomena: novi dizajn se najbolje vidi u FireFox-u, i izgledat će na nekim mjestima nezgrapno i neskladno ako nemate instalirane fontove Black Chancery i Monotype Corsiva.
Uživajte...

- Smiješ otići. - otac je ravnodušno klimnuo glavom prema meni tonom koji mi je govorio neka se što prije gubim ako ne želim kaznu što sam svojim drskim zahtjevom uspio vratiti zabrinutost na majčino lice, te sam se brzo naklonio požurivši prema izlazu.
Izašavši van, nijemo sam uzdahnuo nagnut na hladni zid pored velikih vrata kao da sam netom uspio umaknuti najgorem neprijatelju i naći se na sigurnom, ne obazirući se na dvoje sluškinja koje su prolazile pored mene tiho razgovarajući. Zadrhtao sam ljubomorno proklinjući njihovu trenutačnu bezbrižnost, osjećajući kako me guši unutarnji jad zbog kojega prestadoh disati sagnuto se stisnuvši u sebe, mutnoga pogleda zagledan direktno u suprotni zid, u ništa pred sobom jer u tim trenucima nisam ništa vidio, ništa poimao doli svoje neopipljive unutrašnjosti koja je vapila za oslobođenjem. Ubrzo sam nesvjesno povukao zraka, postavši ga svjestan tek kad se našao u iscrpljenim plućima koja bijahu vapila za životom kojeg mi je značio, nadajući se u njemu dobiti oslobođenje od turobnoga pritiska. Nastavio sam polako, ravnomjerno, uporno disati, više ne smatrajući uvlačenje i ispuštanje zraka instinktivnim, osjećajući svaki pojedini trenutak, zatvorivši oči, prikovavši pažnju za svaki svoj uzdisaj i izdisaj kao jedino što me zanimalo; nasilu ispražnjenog mozga drhteći no nakratko smiren tihim šaptom koji vjerojatno nije bio stvaran, smiren svojim polaganim disanjem koje me držalo budnim tokom, zbog nedostatka moje želje za oporavkom, sporo prolazeće slabosti kojoj nisam znao uzrok jer nisam mogao biti bolestan. Drhtavo sam se pokrenuo osjetivši kako prolazi, svalivši krivnju na prenapete živce. Nisam znao kuda bih sa sobom, kojim bih smjerom otišao, te pođoh kuda me vukao nestvarni šapat, ne znajući kamo idem. Nisam ništa osjećao niti želio, pomislivši kako si umišljam nejasne glasove koji bi prestali kada sam se koncentrirao na stvarnost oko sebe, no vraćali bi se jedva primjetni, praveći mi društvo na koje sam se nastojao ne obazirati.
Noge su me lijeno odvele do zapadnoga tornja; morao sam provjeriti je li Stanislav zaista bio stvarnost, ili samo nenadani pobačaj morbidnosti moje mašte. Ne sumnjajući u svoja sjećanja, posumnjao sam u svoj razum, žalostivo, bez žurbe se vukući praznim hodnicima, bijesom nemoći stišćući blijede šake. Vrata su iznutra bila zakračunata, onemogućivši mi ulazak u toranj, što mi nije značilo ništa jer kula bijaše zatvorena i prije i poslije njegova dolaska, te ostadoh stajati pred njima kao da ne shvaćam kako ne mogu ući. Nisam se sjetio kako je netko unutra ako je iznutra postavljen zasun. Okrenuo sam im leđa ravnodušno se nagnuvši na njih, odmarajući se od same bezvoljne lijenosti koja me činila umorno malaksalim, pitajući se bih li zapravo trebao pričekati noć da ga potražim … ili će on potražiti mene kad ponovo oživi?, naježio sam se na samu pomisao o mome voljenom Kralju Mjesečeva sjaja kako se diže iz najcrnje tamne tmine, iz drugoga života dolazi među nas bijedne smrtnike koji se smatramo boljima od naših susjeda seljaka s kojima pak dijelimo, ako ništa drugo onda barem smrtnost, iz drugoga se razloga naglo ogledavši oko sebe; bijaše mi se učinilo kako ponovo čujem glasove izgubljenih duša koje su u starijoj, bez sumnje i tokom mlađe prošlosti užasnom patnjom otkinute svojim tijelima unutar zidina moga drevnoga doma koji je za mene sada bio samo hrpa beživotnog, uredno poslaganog kamenja, možda mjesto zarobljenih u svijetu čiji krajevi nisu pogodno prebivalište mrtvim prokletima. Ponovo?, pitao sam samoga sebe, pitanjem o svome razumu potiskujući vizije izmučenih, raskomadanih tijela o čijim sudbinama nisam htio misliti smatrajući nestvarne glasove izmišljotinom moje usplahirenosti u mračnoj osami kuda nisu dopirali zvukovi stvarnosti već samo nepostojeći govor davno umrlih, u čudu ne vjerujući kako mi se ikad prije događalo, na tren ne shvaćajući bit vlastitih misli. Da, zaista ponovo…, odahnuo sam sjetivši se kako sam ih bio počeo umišljati i maloprije kad izađoh iz velike dvorane, ipak dozvoljavajući vlastitome strahu neka plete mreže njihovog nestvarnoga šapta u koje nisu mogli zarobiti moje misli jer ih nije bilo mnogo.

Vicious Vampire

| 15.09.2007., 23:44 |

| Give me a look in your mind (77) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

A little waste of time

Još uvijek čekam odgovor od nakladnika, bit ću strpljiva i dati im vremena. U konačnom obliku moja bi se knjiga trebala zvati "Prokleto blaženstvo neželjene vječnosti".
Imam inspiracije i povremeno malo pišem po novoj priči, a također sam napokon napravila novi dizajn, kao što se vidi, no nemam volje izdvajati dio te nove priče jer ona ima tek 18 stranica. Ovaj post neka mi bude poticaj da što prije objavim nešto bolje od njega. Iako mi zapravo još nije dojadilo gledati tu moju pjesmu, odlučih ipak objaviti nešto novo jer sam naišao na zgodne kvizove pa sam i sama napravila jednoga. Namjerno pišem malo u muškom, malu u ženskom rodu - to ima veze s kvizom, ne želim da bude prejednostavan makar zapravo jest. Sastavljen je od pitanja koja se tiču moje priče i pitanja koja se tiču mog shvaćanja vampira. Ne morate biti okorjeli čitatelj mojeg bloga da bi vam bilo zanimljivo posvetiti par minuta kvizu. Uživajte… ;)=



Get Your Own Quiz!, More Quizzes



Vaš(a) Vicious Vampire

| 09.09.2007., 23:53 |

| Give me a look in your mind (68) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

Nokturno gnjevnog besmrtnika

Da, NAPOKON imam novi post. Odužilo se jer sam poslao svoje djelo nakladnicima (neću reći koji su u slučaju da me odbiju, tada ću potražiti druge), te su mi rekli kako će njihov urednik to pročitati pa će onda odlučiti. Poželite mi sreću. I nisam imao volje čitati blogove, niti sam znao koji dio priče bih još mogao staviti, stoga sam se, unatoč prvobitnom nedostatku inspiracije, bacio na pisanje neke pjesme. Stih je dvanesterac, paralelna rima - uglavnom ništa posebno. Naslov posta je ujedno naslov pjesme. Uživajte.

Mjeseče, što gledaš visoko s neba,
Čije noćno svjetlo više mi ne treba,
Voliš li jako posmrtni moj, nijemi ples?
Oskvrnut je tihi grob, prazan leži lijes.
Počivati neću, nit' uživati mir
Kao da me digao nepobijeđeni hir
Sudbine, a ne krvava strast za kojom,
Ne tuđom, nego svojom ću mrtvom voljom
Početi pohod sablasniji od smrti.
Dok zvjezdano se nebo svijećama kiti,
Neokaljano vriskom žrtve mi drage,
Odnesene sjenom, zlim bićem iz sage:
"Smirena ćeš trunuti umjesto mene.",
šapnem ostavivši prazne njene vene
Da se ne uzdigne u poraz ljudskosti.
Nemir kojemu utjeha ne koristi,
Krvožednošću okrutno pobijeđenu
Sada čezne uništiti mene jadnu,
Što nad mrtvacom cvilim dok sunce zove
Da s njime napustim krajeve ove.
"Predati neću neprijatelju drskom,
Niti ljudskom rodu što čini me mrskom,
Ni sebe ni žrtvu čije tijelo vodim
Pod zemlju gdje zločine samo ja nosim
Jer njeni zločini za vas nisu ništa
Ako znate da je žrtva čudovišta!"
Praćena gnjevom, u agoniji sama,
Odvlačim je gdje će ukradena dama
Vašeg roda trunut' kao zlotvor svaki
Koji na put stane meni, grobnoj raki,
Mojem tijelu što mi dušu zlobnu krije,
Što se na kraju tiho, no zadnja smije.

| 10.08.2007., 23:42 |

| Give me a look in your mind (250) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

...it's my last sunrise... don't wait for me on the other side...

Ležala sam na podu, na mekanoj, zelenoj travi. Akerashi je klečala pored mene, gledajući me kao da mi donosi blagoslov. Okrenula sam glavu prema istoku, gdje se rađalo sunce, ne želeći je gledati. Moj zadnji izlazak sunca, zadnja ljepota koju mi je bilo dozvoljeno promatrati ljudskim očima. Nebo je sve više blijedjelo, iako goruće kugle još nije bilo na vidiku. Pojavila se svojom majestetičnošću, zajedno s crvenilom i cijelom paletom boja; ružičaste, narančaste, jarkocrvene i žute, koje su lijeno prelazile jedna u drugu, plazeći preko oblaka. Postale su mutne, miješajući se sa suzama u mojim očima. Naposljetku, kada se pojavilo prelijepo, svijetlo plavetnilo i okrugla ploča postala žuto-narančasta; kad je sunce prestalo krvariti, moje suze su presušile.
- Pokopaj me kad me ubiješ, želim ostati ležati vječno. - posljednje riječi izgubljene žrtve, upućene krvniku za kojega više nisam osjećala gnjev, oprostivši kako nedužni osuđenik oprašta svojoj nesretnoj sudbini…
…ostala je samo bol…
…bol i kajanje…
Akerashi, nažalost ista osoba, ako je još umijem nazivati osobom kad uzmem u obzir što se spremala učiniti, koja mi je priuštila mnogo sreće i zadovoljstva u zadnjih petnaestak godina, polako mi se smjestila na krilo i pridigla me, bezvoljnu, u sjedeći položaj, grleći me i privijajući k sebi, svojem hladnom tijelu kakvo je moje trebalo postati. Nisam se bila sposobna micati, iako u protivnom također ne bih uzvratila smrtonosni zagrljaj. Njezino lice, koje me bezazleno i veselo, ali spokojno promatralo, na kobnoj je sunčevoj svjetlosti djelovalo življe i ljepše; nitko je ne bi razlikovao od ljudskoga bića koje nije bila dovoljno dugo da ponovo može bezbrižno hodati po danu. Njezinim je očima sunce davalo gotovo ljudski sjaj, u njima ocrtavajući svu dobrotu svijeta. Nije li ironija što su takva bića prokleta tamom noći, zla i odvratna, a čine se anđelima? I Lucifer je bio lijep, prije svog pada najljepši od svih anđela, ali ništa manje proklet vlastitim hirovima koji su zacrtali njegovo postojanje u nesreći i boli, u mržnji.
Njezini zašiljeni očnjaci probiše mi kožu na vratu, moja je krv poslušno potekla, tjerajući me da osjećam ushit kojemu se nisam htjela prepustiti kao nečemu lijepom, što je ipak bio, te sam mu podlegla. Moja je glava klonula unazad; zadnje što sam gledala dok je moj život bespovratno otjecao u grlo krvopije, bijaše svijetloplavo nebo, kakvo zacijelo više nikad nisam trebala moći gledati bez paklenih muka. Nebo, gdje moja duša nikada neće biti jer nisam imala dovoljno sreće biti pošteđena ogavnosti u kojoj smo obje uživale. Plavetnilo mi se činilo predalekim, gotovo nevažnim iako sam znala kako se zauvijek opraštam s njime; postojale smo samo Akerashi i ja, spojene u jedan užitak; užitak koji ne mari za Raj i Pakao, ne mari za prokletstvo i blagoslov, već samo za vlastitu veličanstvenost, užitak koji ne brine za smrt jer će nastaviti i poslije smrti, samo mu treba vremena prije nego može opet početi, trebat će malo vremena kako bih ja bila sposobna ustati i raditi drugima što je ona radila meni, a vremena će biti, u vječnosti će uvijek biti dovoljno vremena. Činilo mi se kao nikad dosta i uvijek previše…
Nije prestajala kako mi se svijest gubila što je manje krvi bilo u izmučenom, ljudskom tijelu njene umiruće žrtve. Osjećala sam kako dotičem smrt, smrt i vječnost smrti, njezinu konačnost kojom ću kročiti kao neumrli besmrtnik, vječan zbog čudovišne smrti u svojim žilama. Izdahnula sam izgubivši prije toga svijest, izgubivši se u zaboravu, u nečemu mirnome čega se ne sjećam…

(naslov posta uzet iz lyricsa pjesme "My last sunrise" od Blind Guardian-a)

| 12.07.2007., 00:11 |

| Give me a look in your mind (273) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

....devoted to a vampire....



Napomena prije čitanja: Ja, vicious_vampire, sam ateist, iako imam sotonističke i vampirske sklonosti. Ne vjerujem u Boga, niti se klanjam Sotoni. Mira, moj glavni lik, je kršćanka - živjela je u vremenu kada je svatko oko nje bio te iste vjere (tako da također nije poznavala ništa drugo), a imala je u svome selu uvjerljivog svećenika. U ovom je postu stara 12 godina.

Nisam razumjela zašto stojim na groblju, opčinjeno zureću u nju. Krošnje drveća su tiho šuštale, naglašavajući njenu nepomičnost zbog koje mi se pričinjavalo kako je samo prikaza koja ubrzo namjerava nestati, ili pak kip kakav bi ostao dok ga ne uništi vrijeme, a vrijeme nije bilo njen neprijatelj, ne mogavši joj nauditi svojim nezaustavljivim protjecanjem koje je svakoga čovjeka približavalo smrti.
Nije nestala, bila je stvarna. Polako sam joj prišla, primivši je za ruke, pitajući se činim li to zbog njenog utjecaja ili svojevoljno, ne znajući otkuda mi želja približiti joj se. Imala je glatku, veoma nježnu kožu. Ti nisi čudovište kojim sam te smatrala. Nakon mog komplimenta za koji nije mogla znati (nisam znala kako su joj moje misli otvorene), sanjivi osmijeh se raširio njenim licem. Pitala sam se zaljubljujem li se upravo u ovo biće. Ne, moji su osjećaji bili više. Pripadala sam joj. Zarobila je moje srce i dušu jer sam joj dozvolila. Uplašili su me ti osjećaji, ali sam utjehu odmah našla u njoj samoj čije ruke sam stiskala ne gledajući ih, ne gledajući ni nju, već zureći u grobove oko nas. Vidjela sam kako pokušava uhvatiti moj pogled, ali ja sam ga odvraćala od nje. Iz srama joj nisam mogla oprostiti što sam je zavoljela, a ipak sam je voljela ne razumjevši kako i zašto, nisam mogla mrziti niti se ljutiti na nju što dovodi u pitanje moju vjeru. Kršćanstvo je dozvoljavalo vjerovanje u postojanje vještica, demona i sličnoga, ali ona nije mogla biti ništa od navedenoga. Bila je gore: vampir, neumrlo, ogavno božanstvo koje je svojim postojanjem vrijeđalo život. Ja sam Gospodin Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz Mene. Jesam li počinila smrtni grijeh kad sam je odlučila voljeti makar nakratko, a ne mrziti vječno; prići joj, ne bježati? Zar je grijeh voljeti? Ne može biti. Isus je u trenutku okrutne smrti volio ljude koji su ga razapinjali. Oprostio im je. Demone ne smijemo obožavati, sjetila sam se rečenice s jedne propovijedi, njih se treba kloniti. Ali bila je stvarna, bila je uz mene… i voljela sam začaranog stvora čije ime nisam poznavala i za koje više nisam znala kako ga nazvati.
- Akerashi… - bijaše neizgovoreni odgovor na neizgovoreno pitanje.

Ispričavam se što je predugo očekivani post prekratak, a budući da ne volim predugačke ni prekratke, također ću tražiti pomoć u vezi naslova. Zaista, najteže je svojem djelu dati naziv, ne mogu se odlučiti, a već po drugi put čitam i prepravljam sve; drugim riječima, trebao bih što prije odlučiti jer mi vrijeme prolazi. Imam nekoliko favorita među ovima dolje, te vas molim (bez obzira koliko ste postova dosada pročitali) da mi u komentarima ostavite i svoj izbor. Znam kako su neki naslovi slični (prečesto spominjem krv, vječnost i prokletstvo…), ali tražim savjet, promotrite ih sve i izaberite koji vam se čini najboljim za ovo što pišem. Unaprijed moram reći kako ne znam koliko će ova anketa utjecati na konačni naslov, možda još smislim nešto bolje.
P.S. pokušat ću se više potruditi oko sljedećeg posta, jednostavno sam bio prezaposlen prepravljanjem...

Duša u truplu

Prokleto blaženstvo noći

Krvava nedužnost

Neumrle žudnje

Mi smo gospodari kad sunce zađe

Blaženo prokletstvo

Nikad dovoljno živa

Krvave suze neželjene vječnosti

Smrt je konačna, zato smo vječni

Prokletstvo krvi



| 27.06.2007., 00:42 |

| Give me a look in your mind (279) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

"are you an angel, or a devil, my beloved vampire..?", asked the scared, little girl




- Želim tebe, kao svoju družicu. - napokon je usmjerila pogled u moje lice. Nisam voljela njenu ozbiljnost, izgledala je kao da će me probosti samim pogledom, ujedno me njime milujući, čemu se ne bih protivila.
- M… mene!? - promucala sam zapanjeno, kao da nisam očekivala želju te vrste, kao da nije bilo očito kakvo je ona biće zapravo unatoč svim klišejima koje je poništavala.
- Kao svoju družicu. - na neki način mi se pričinila uvrijeđenom. - Možeš imati sve za čime žudiš, Mira. - šapnula je okrenuvši se prema naprijed, prekinuvši hipnotički utjecaj svojih očiju. - Sve.
Brzo sam počela odmahivati glavom lijevo-desno tako da mi je čupava, zlatna kosa letjela oko glave poput lavlje grive. Zaustavih se vidjevši kako me opet ozbiljno gleda, smrtno ozbiljna. Posramivši se svoje mahnitosti oborila sam glavu, ubrzo osjećajući kako me grli i ljubavnički privija uz svoje tijelo ohlađeno smrću što je već dugo boravila u njemu, smrću koja nije uspjela otjerati um.
- Ne tražim tvoju dušu, - šapnula mi je kroz kosu kako vjetar šapuće najljepše bajke i najužasnije strave po krošnjama drveća koje su im svjedočile. - želim tvoju prisutnost, imati te uz sebe. - zastala je nakratko mazeći svoj ledeno hladni, mekani obraz uz moj zažareni... što mi je godilo, i gadilo mi se jer mi je godilo, a zvučala je sasvim iskreno. Iako sam htjela osjećati kako nije ispravno biti s njom, nešto ovako ugodno i bezazleno nije trebalo biti grijeh. Malo se odmaknula od mene kako bi me gledala direktno u oči. - Veoma si lijepa, buduća družice… - rekla je uz pojavu sjetnog smješka. Nisam joj vjerovala, nikome ne bih vjerovala jer sam izgledala pomalo neugledno u svojoj staroj narodnoj nošnji, osobito kad sam vidjela kako ona izgleda unatoč svoje jednostavne odjeće, te sam sumnjičavo šutjela.

(...)

- (...) Mi nismo vile. Mislim da smo ono čime si nas prvo smatrala. Vampiri. - objasnila je mirno.
Pozorno sam je slušala bez osjećaja užasa, gnušanja i prezira kakve je u meni inače izazivala ta riječ na "v". Čekajući nastavak, legla sam na sofu u isti položaj kao ona. Gledala me ozbiljno, ali s daškom odsutnosti u očima.
- Rekla bih kako nas se ne moraš bojati, ali očito shvaćaš. Ti se ne moraš bojati. Štoviše, ja sam tvoja zaštitnica, a sve dok je tako, neće ti se dogoditi ništa loše; ni danju, a osobito ne noću. - nasmiješila se zatvorivši oči. Spustila je, do maloprije rukom podbočenu glavu na naslonjač i jednu ruku sklupčala ispod sebe, drugu položila pored glave. - Mira, želiš li što ti nudim? Zauzvrat tražim samo malo tvoje ljubav i prijateljstva, tvoju prisutnost u mojoj blizini kada je budem tražila… - otvorila je sanjive oči, vežući me za njihov sjaj. - Budi moja družica. Znaš što sam, ali biće poput mene nije sasvim biće koje odgovara vašim pričama i predajama, iako ste mnogo zapamtili kroz stoljeća. - govorila je zainteresirano o ljudskome rodu, osjećala sam se kao predstavnica svoje vrste koju prije ovoga susreta nisam bila gledala kao vrstu. - Ima mnogo sličnosti između mene i gnjusnih leševa kakvima se vampiri opisuju. - priznala je. - Izgledam li ti mrtvo? - pitala je ozbiljno. - Ne odgovara sve pričama. - odmahnula je rukom. - U njima je uvijek, gotovo obavezno izostavljeno što je svaki vampir nekoć bio ljudsko biće, kako je osjećao kao čovjek i da kao biće koje sad jest osjeća još više, još mnogo više; za neke bude previše, stoga polude. Istina je kako se hranim krvlju i izbjegavam sunčevu svjetlost. Ne namjeravam svoju prirodu suviše zatajivati pred tobom, ne namjeravam ti lagati. Ne nudim ti samo raskoš ove nastambe, nudim ti i ono što sam maloprije spomenula kako bih htjela od tebe. Samo više nego tražim od tebe. - dok je govorila, njezin glas je odražavao čistu tugu; ne bol i samoću, ne patnju, ne neispunjenu požudu za nečim nedostižnim… već tugu koja boli i grize jer je tuga.
- Ali zašto baš mene…? - bila sam zbunjena tolikom naklonošću jednoga čudnoga, zapravo na lijepi način čudnoga stvora.
- Imam razlog koji ćeš jednoga dana saznati, ne kanim sada govoriti o tome. Nemoj se uvrijediti. Zašto ne tebe? - kao da ju je opet snašla radost. Ni trag tuzi od maloprije. Sama je odgovorila na svoje pitanje tražeći inspiraciju među mojim zbrkanim mislima - Jer si bogobojazna, a ja sam leš opsjednut vragom? - nasmijala se tiho. - Nisam ništa vražje, ne klanjam se Đavolu niti vjerujem u njega. - odmahnula je glavom gotovo dražesno trepnuvši.
- Vjeruješ li u Boga? - upitah oprezno, želeći znati.
- Nikada nisam pripadala tvojoj religiji, nikada nisam učena poštovati ljude koji su umrli za svoja i tvoja uvjerenja. Donekle možda i poštujem one bogove koji su štovani prije Krista. - rekla je nježno, sjećajući se prošlosti.
Ljudi koji su umrli za takva uvjerenja…Mora da misli svece. Bogovi koji su štovani prije Krista? Oprosti Akerashi, nikad čula…, poslagala sam njene riječi u razumljiviji oblik, čudeći im se kako sam se čudila svemu oko sebe.
- Koji će biti tvoj odgovor? - pitala je s iščekivanjem.
- Ne znam, Akerashi. - izgovorila sam njeno ime jer mi je ulijevalo potreban mir, s čijim postojanjem se ona igrala zbunjujući me. - Zaista, ne znam. - priznala sam osjećajući se kao zadnje noći kad me ostavila samu na groblju, no uspjela sam se sabrati bojeći se da se ne ponovi. - Ovdje je lijepo… i draga si mi, ali ne želim napustiti svoju obitelj i vjeru. Osobito ne vjeru. Jednoga dana, kada umrem, rado bih otišla u Raj. - iz mene je ozbiljnim glasom govorilo uplašeno dijete, mala djevojčica koja nije znala ništa. - Ne želim u Pakao kad mi dođe čas. Tebe sigurno ne zabrinjava kuda ćeš poslije smrti, ti imaš vječni život. - bila sam očajna, glas mi je pucao pri samoj pomisli na smrt, osobito na ono poslije smrti.
Da sam je bolje poznavala, iz izraza na njezinu licu znala bih iščitati kako bi mi najradije rekla nešto o paklu kao izmišljotini kojom se plaši ljude i tjera ih na krepostan život.
- Imaš vremena koliko želiš. - odvratila je mirno. - Svoje religije se ne moraš odreći, a ni obitelji. - vratila mi je nadu, koju sam brzopleto prigrlila k sebi, uspravivši se u sjedeći položaj na grimiznoj sofi. - Slobodna si, idi kuda želiš, vjeruj u što želiš, slijedi svoja uvjerenja. Svejedno… samo znaj da bi te se tvoja obitelj odmah odrekla ako sazna kod koga si noćas bila. Ja te se nikad neću odreći, makar me proklinjala ili tjerala u grob, što ćeš vjerojatno činiti, ne odričem te se. - naglasila je zadnje riječi, obećavši njima kako ću biti njena.


Napomena: Izbačeni su dijelovi koji su suviše povezani s ostatkom radnje. Što se tiče mjesta, u prvoj sceni sjede na stepenicama, kasnije su u drugoj prostoriji i svaka je na svome kauču.



| 11.06.2007., 18:18 |

| Give me a look in your mind (262) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

...blood of the dying hunter... his anemic pride stands up streight...

Smračio joj se pogled. Kao i Lovac, nisam ništa razumjela.
- …ne, Elena neće biti sretna kad ga sretne. Noćas umire jedan veoma blesavi vukodlak. - objavila je svečano zaključivši.
- O čemu govoriš? Noćas sam ja tvoj protivnik! - nasmijao se histerično, bolno pritišćući pod plaštem ranu koja je, to sam tek tad primijetila, pod njim ostavila male lokvice krvi na bijelome podu; sitnica za kakvu Akerashi zaista nije marila.
- Uzet ću njega za protivnika, ti odmaraj. - rekla je odlučno. - Ovdje ima i ljudi, nađi nekoga i reci mu neka ti se pobrine oko te ozljede. - ogledala se oko sebe. - Nije te ugrizao, preživjet ćeš. - odmjerila ga je, nakon čega se pretvorila u šišmiše i odletjela van u tihu noć, nenarušenu krvi čudovišta što će u njoj teći i ostati tajna.
Teže ranjen u borbi s odbjeglim vukodlakom nego je htio pokazati dok ga bol još ne bijaše savladala, Sullivan je prigušeno viknuo zatvorivši oči i zaustavivši dah jer ga je boljelo disati, zateturavši i stišćući ranu, te ispljunuo puna usta krvi. Očajno, uplašeno zadrhtavši, prignuto je promatrao crvenu mrlju, sluteći kako bi mu ozljede mogle donijeti nemilu smrt koje se bojao. Brzo sam otrčala do njega, želeći mu bilo kako pomoći, ne mareći što možda nije u mojoj moći spasiti ga. Zagrlivši se s obje ruke, grčevito je pokušavao zaustaviti krvarenje, što mu nije uspijevalo; pod njim se širila sve veća lokva, u koju sam ugazila prišavši mu sa strane. Primila sam njegovu lijevu ruku obgrlivši se njome oko ramena i pridržavajući je da tamo i ostane, a svojom desnom obgrlivši njega, pomažući mu da se ne sruši, na što mi je uputio zahvalni pogled čija bol me sledila, jer iako nisam mogla puno pomoći kao nesigurni potporanj njegovoj težini, bilo je dovoljno da ostane na nogama. Rana je bila uistinu velika, pružala se u obliku dubokih ogrebotina, čija se zastrašujuća stvarna dubina nije mogla vidjeti jer su bile ispunjene krvlju, po cijelom poprsju. Vukodlak mu je bio zacijelo razderao neke važnije organe, očito i pluća, zbog kojih je ranjenik nehotice ispljunuo krv po meni, gubeći svijest iako nisam imala dojam kako će se srušiti jer mu je moja slabašna tjelesna potpora više služila psihički nego fizički. Zvala sam ga po imenu, moleći ga neka ne umre, gotovo vrišteći užasnuta i uplašena, ali on se u mukama nije mogao obazirati na moj očajni glas koji ga je održavao budnim.
- Makni se, molim te makni se od mene! - uspio je protisnuti zajedno s krvi koja je završila na mojim prsima. Naježila sam se ponovo vidjevši krv, osjetivši je na sebi i posvuda oko sebe, želeći neka njegove muke prestanu krvariti. Nisam razumjela zašto me tjera, pretpostavivši kako ne zna što govori. - U opasnosti si, mirišem krv! - šapnuo je ne otvarajući oči.
- Krv je tvoja, trebaš pomoć! - odvratila sam izrekavši očaj, manje prisebna nego ozlijeđeni dhampir.
- Oprosti mi… što te tjeram… Mira… - govorio je isprekidano dok mu se tanki, grimizni mlaz krvi cijedio niz četvrtastu, elegantno usku bradu, blijedu i već sasvim zamrljanu crvenim životom. - Nisi sigurna… uz mene… dok osjetim… krv… - završio je mučno hvatajući zrak, bolno me gledajući svojim tamnim očima, više žaleći što ja prisustvujem ovoj stravi nego što je on osjeća u razderanom mesu i vlastitoj krvi koju je gubio, krvi u kojoj smo oboje stajali zakrvavljeni i uplašeni.
Kad sam uzela zraka želeći viknuti upomoć najglasnije što sam mogla, naglo me odgurnuo od sebe, krivo procijenivši zašto vičem, zamagljena uma misleći kako mi je naudio zbog krvi oko sebe ne bivajući gospodar svojih djela. Jedva vrativši ravnotežu, začula sam brze korake kako se približavaju (…)


Ispričavam se za dužinu posta, ionako nije dovoljno dugačak da se sasvim shvati o čemu se radi. Ako sam ovime ikoga iznevjerio zbog pomanjkanja oduženih osjećajnosti, sjetite se da vam zapravo nisam ništa dužan. I nadam se da ćete primjetiti kako je naslov čudan...


| 25.05.2007., 00:06 |

| Give me a look in your mind (270) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

...I give my blood to you... my master...


- Mogu ti dati veći užitak negoli onaj koji redovnice ne bi smjele osjećati. - sanjivo sam se gubila u njezinim očima i glasu koji mi je govorio divlje, ali povjerljivo kao da ga samo ja trebam čuti. - Pokori mi se… - šapnula je smješkajući se zlobno, pokazujući dio svoje prirode koji se bijah nadala ne upoznati.
- Da… gospodarice… - izašlo je odsutno iz mojih usta.
Polegla me na krevet, kleknula i nadvila se nad mene, te polako i nježno spustila svoje hladno, lagano tijelo na moje, ne želeći nauditi svojoj krhkoj ljubavnici dok ju je grlila. Osjećala sam njen spori dah na vratu; zatvorivši oči, znala sam što slijedi, nisam se željela oduprijeti. Protesti moje savjesti i stida utihnuli su zamijenjeni sada glasnijim otkucajima njena uzbuđenog srca.
Nisam doživjela bol, već ubod strasti kada su njezini očnjaci proboli kožu na mojemu vratu. Začuđujuće uzvišen osjećaj prostrujao je mnome i zadržao se kada je moja krv počela teći u nju, kako su se život i toplina mojega tijela prelijevali u nemrtvi stan njene veličanstvene duše. Teško je opisati osjećaj opijenosti i čistog zadovoljstva, koje se nije činilo grešnim niti ubitačnim makar je moglo prethoditi smrti žrtve. Iako svojevoljna, bila sam žrtva. Pila je polako, veoma polako; osjećala sam kao da njena duša prolazi mnome dok je moja njoj činila isto, a nijedna nije napuštala tijelo, već je užitak čina bio koncentriran na tijelo i duh dok su razmjenjivali bogatstva ne gubeći ništa. Gubilo je samo moje tijelo dok je njeno dobivalo toplu krv iz mene, postajala sam sve umornija kako je sve manje dragocjenog tekućeg života kolalo mojim iscrpljenim organizmom, koji se užitkom uhvaćenim umom molilo neka ugoda ne prestane, pa makar bila moj posljednji osjećaj. Iako nisam znala što se događa u njenom umu, što mi je i bilo svejedno, bile smo povezane, bile smo jedna cjelina nejednakih dijelova. Žrtva i krvnik, povezani životom koji se rado predavao svome gospodaru krvniku, lovac i lovina… previše loši opisi dvaju ljubavnika povezanih žrtvovanjem krvi jednome od njih kao višem biću, povezani ugodom obojice. Vrhunac svih zadovoljstava, darivati joj moju krv bilo je bezuvjetno iznad svega što sam dotada bila sposobna osjećati.
Na moje razočaranje, nije trajalo predugo jer me nije htjela ubiti. Oprezno je izvukla duge očnjake, pazeći kako ne bi proširila ranice, te prešla krvavim jezikom preko njih, i zacijelile su uz ugodno peckanje. Sada sam znala zašto se na žrtvama nekada ne vidi kako ih je napastovao vampir, ne bolest. Žalila sam što je prestala, svjesna kako bi nastavak imao loše posljedice za mene. Prstima je još obrisala to malo krvi s moga vrata, promatrajući me zaljubljeno, želeći ne samo više nego je uzela, već više nego je ijedan smrtnik mogao dati. Odmaknula se od mene i uzdahnula, mučno se opirući žudnji za još, prikrivajući svoje očite želje veoma mirnim držanjem.
- Tvoja krv je sveta… - šapnula je više za sebe, okrenuta mi leđima, držeći dva prsta na usnama i ližući krv s njih. - Ne brini, ne umireš. - nadodala je odlazeći. - Spavaj… - zapovjedila je nestavši.
Da sam umrla, sretno bih se oprostila sa životom; jedino bih u smrt ponijela malu, nevažnu tugu što me ona napustila dok sam gubila svijest pitajući se hoću li sada postati što je ona bila već predugo.



| 13.05.2007., 17:30 |

| Give me a look in your mind (211) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

...lovesick for Mira...



Obožavatelji Cradle of Filtha mogli bi prepoznati da je naslov mog posta izveden iz naslova njihove pjesme "Lovesick for Mina"... no ovo nema veze s COF. Zašto baš Mira? U šestom razredu napisala sam zadaćnicu koju je moja tadašnja profesorica ocijenila peticom, i, što je bilo važnije, riječima „Ovo je napisano kao da je pisala odrasla osoba!“ Zaista je pokazala puno oduševljenja, jer ta moja zadaćnica bijaše napisana u prvom licu, usto u muškom rodu, a ja sam biće u ženskome tijelu. Nakon toga, znala sam kako želim napisati neku priču, nešto dužu naravno, jer sam slutila da mogu. Počevši pisati, brzo sam ostala bez volje, ne mogavši napisati ništa duže od nekoliko stranica, što mi se na kraju nije dovoljno sviđalo da bude pošteđeno moje okrutnosti, te je završilo u smeću. Tako pišući jednu priču koju nikada nisam razradila jer mi bijaše previše djetinjasta, odredila sam neka mi se glavni lik zove Mira. Nekoliko godina kasnije, nije važno koliko, smislila sam novu priču, i sjetila se imena koje mi od tada nije išlo iz glave dok sam razmišljala o glavnome liku. U priči je rođena u nekom hrvatskom selu prije malo više od 200 godina, i zato… neka bude Mira.

Počela sam je shvaćati kao osobu, makar izmišljenu osobu, tek nedavno, iako je kao takva cijelo vrijeme postojala u mojoj glavi, vodeći me dok sam pisala, nikada se ne miješajući u moje druge stvari koje je se ne tiču. Osjećala sam je kao prisutnost još jednoga bića kada mi povremeno naprosto nije dala da nastavim pisati kako meni paše. Sama je odredila neke događaje, jer ja sam ih namjeravala napisati drugačije nego se sada nalaze u priči. Zbog nje također idem ispočetka čitati sve, da razradim njene misli koje bijah krivo protumačila i nažalost pomiješala s nečime što bijah vidjela ili pročitala dok njena prisutnost nije bila tako snažna. Znam, zvuči čudno, i meni je čudno… ne morate ništa vjerovati, Mira je moj izmišljeni lik kojega sam zavoljela jer je smatram svojom Muzom, iz nje crpim inspiraciju koja mi je potrebna da pišem o njoj samoj. Znam, nije stvarna, ali u mojoj mašti postoji, što je za mene čini stvarnom kao takvu. Svi oni koji su čitali „Anastaziju“ od Viktorie Faust, najlakše će razumjeti ako protumačim ovako: pišući o njoj, imam osjećaj kako sam iz Juhe izvukla cjelovito biće, no najvjerojatnije sam ga sastavila iz više informacija. No ona nema nimalo veze sa „Anastazijom“… ovo je samo poslužilo kao objašnjenje.

Miri:
„Stvorila sam te, dala sam ti ime prije nego sam znala za tebe. Nisam znala da ćeš biti vampir, dijete moje, nisam znala da ću ti htjeti vječnost. Na mojim papirima, tvoje misli dobile su glas. Osjećala si kroz mene, pričala svoju priču, pisala mojim rukama kada i kako nas je bilo volja. Nisam te htjela podijeliti s drugima, no ti žudiš za svjetlom dana koje sam ti oduzela u priči, koje će valjda vidjeti knjiga pisana krvlju tvojih suza.
Prestani se opirati, kraj priče nije tvoj kraj! Osjećat ćemo ponovo zajedno svaki puta kada budem čitala naše djelo, kada budem mislila na tebe, a vjeruj mi, često mislim o svojim… likovima? Ne, ti nisi samo lik, ti si moje vampirsko dijete, moja kreatura. Okrutna sam prema tebi, no osjećat ćemo skupa, jer ne možeš bez mene, a želim da postojiš ovdje. Ti nisi tu, tvoj stan je u svijetu mašte, ja sam vrata koja ti trebaju da izađeš.“

Uostalom, završila sam priču (29.4.07., oko 00:25), sada mi još preostaje to pročitati 2-3 puta sve dok ne ispravim sve i budem zadovoljna, a kada budem to činila, s čime sam već počela, imat ću dosta toga što ću moći objavljivati na blogu jer će najvjerojatnije sve biti dovoljno dobro da podijelim s vama. Trebat ću još pomoć oko naslova, no o tome najvjerojatnije u sljedećem postu. Ne znam koliko dugo će to trajati, nadam se ne predugo, no nemojte očekivati čuda ili veliku brzinu od mene, imam previše drugih obaveza. Što se tiče samoga stvaranja, mislim bez ovoga ispravljanja koje me još čeka, trajalo je otprilike 1 godinu, 3 mjeseca, 1 tjedan i možda 1 ili 2 dana. Ovdje sam naravno ubrojala i vrijeme koje nisam provodila pišući, jer nisam štopala, nego imam samo otprilike vrijeme početka i točno vrijeme završetka.

Zahvaljujem svima na komentarima, i ispričavam se što mi je trebalo tako dugo vremena za novi post.



| 01.05.2007., 00:02 |

| Give me a look in your mind (323) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

...just a dream... what does it mean...? is it me... this monster I hate...?



Mirin san:

Sa ruba nekakve hridi, gledala sam prema dolje, u dubinu ispunjenu maglom. Čula sam zapljuskivanje valova nekoliko desetaka, možda stotina metara pod sobom, ali nisam vidjela more, samo gustu maglu koja, i na mjestima gdje je bila nešto rjeđa, nije dozvoljavala pogled na masu vode što se kotrljala u podnožju stijene. Pokušala sam zamisliti more pod sobom. Bezuspješno.
Netko je bio iza mene i naglo se okrenuh. Našla sam se lice u lice sa ženom u bijeloj haljini, istoj kakvu sam ja nosila. Imala je vodenaste plave oči i plavu kosu, nešto svjetliju od moje. U licu mi je zaista bila slična, ali to nisam bila ja, niti ja pretvorena u vampira. Ona je bila čovjek…
…moja majka…
U njezinim očima nije bilo ničega što ih je ispunjavalo pri našem zadnjem pravom susretu. Nije bilo mržnje, prezira i nemoći… samo spokoj i sjeta…
Nasmiješila mi se nježno, izgledajući mlađe od mene. Ukočila sam se ne razumjevši što se oko mene događa. Zagrlila me čvrsto me privijajući uz sebe kao da nas odsada više ništa ne može razdvojiti. Htjela sam uzvratiti topli zagrljaj koji me podsjećao na dobrodošlicu, ali ostadoh nepomična u nemoći da pokrenem svoje blijede ruke.
Pustila me iz zagrljaja, postavila mi svoje ruke na ramena, bolno ih stišćući, i nasmiješila mi se bez prave topline i ikakve veselosti. Zadnji osmijeh očajne, ali odlučne majke svojoj mrtvoj kćeri.
- Doviđenja, kćeri… ti si mrtva… - govorila mi je ne pokrećući usta. Lagano me gurnula unazad i moje tijelo se prepustilo padu. Nesposobna se pokrenuti, nisam čak ni vrisnula unatoč velikome užasu koji me obuzeo dok sam padala nauznak, gledajući kako mi se majka smiješi otpraćajući me nježnim pogledom u smrt. Bezglasni krik koji nisam mogla ispustiti ostao je visjeti u zraku.
Negdje iznad mene, na litici s koje bijah gurnuta, zabljesnula je krv, prsnuvši prema gore i poprskavši ubojicu. Moja ruka našla se u nečijoj, dugih noktiju, bijele i nježne kože ispod krvi kojom je bila prelivena. Ruka me najednom zgrabila i sada onemogućavala moj daljnji pad. Lice osobe kojoj je ruka pripadala i koja je klečala na rubu stijene, bilo je također bijelo, bijelo i lijepo; moje lice, s čijih je usana curila majčina krv, slijevajući se niz bradu. Spodoba me gledala ozbiljno, svojim plavo-zelenim očima usredotočena na moje, koje bijahu identične njezinima, samo ne toliko lijepe i začarane. Promatrala je kako visim i moje tijelo se neprimjetno njihalo nad bezdanom magle dok me čvrsto, ali nježno držala za zapešće lijeve ruke.
Znala sam tko je ona. Ona je bila Mira, Mira u vampirskom obliku, moja mračna i omrznuta budućnost.
- Pusti me! - zavikala sam. - Pusti me, da skončam dostojno čovjeka!
Zanijekala je, odmahnuvši glavom, još uvijek me veoma pozorno promatrajući. Da me spodoba pustila, obje bismo poginule. Ustala je, držeći me svejednako za ruku u kojoj sam već počinjala osjećati bol. Primila me spretno u naručje i odnijela nešto dalje od ruba oštre stijene, kao da ne isključuje mogućnost da bih ja od tamo drage volje skočila u nepovrat. Postavila me nježno na noge, ne skidajući pozorni pogled s mene. Primila me za desnu ruku i mojim prstima obrisala krv sa svojih usta, te okrvavljenu ruku zaputila prema mojim prsima. Tamo je, vodeći moju ruku prema mjestu na kojem se pod odjećom i raznim ljudskim tkivom nalazilo moje srce, nacrtala križ od krvi.
Što to znači?, užasnuto sam pomislila.
Nasmiješila se, imajući u očima isti podmukli sjaj kao moja gospodarica kada bi se spremala nekoga zaklati.
Što to znači?, misli su se ponavljale uzastopce u mojoj glavi, među njima nije bilo mjesta za objašnjenja koja mi ionako nitko nije davao, prije svega ne moj zbunjeni razum.
Spodoba se smijala, na zatvorene oči joj je mjesto suza tekla crvena tekućina, ista kao ona oko njenih usta i na mojim prsima. Svijet se počeo vrtjeti. Pala sam na koljena pred njom primivši se za glavu, a ona se smijala smijehom tako neveselim, histeričnim i demonskim da sam pomislila kako se upravo klanjam Sotoni.

btw, Mira je moj glavni lik; nadam se sljedeći post posvetiti njoj kao svojoj Muzi.


| 24.04.2007., 00:26 |

| Give me a look in your mind (205) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

will my papers... protect me... from death...? give me... eternitiy...?


jerry mi je dala zadatak napisati pjesmu koja će sadržavati riječi: rijeka, suze, listovi, srce i vječnost. Evo uspio sam... gledajte i plačite... naravno ako vas dovoljno dirne, jer ispunio sam je jednim plahim dijelom sebe... rastužio sam se dok sam je pisao, no to mi je nekako bilo potrebno...

…teško mi je općenito napisati pjesmu, a osobito po "narudžbi", no ispalo je neko nesuvislo, teško razumljivo čudo u kojemu sam se, sto se tice stihova, čak potrudio napisati pravilne dvanaesterce i osmerce (ono u sredini su naravno osmerci)...

ležim, gledajući rijeku svoje krvi,
svojih suza, što proklinje ih moja ćud.
proklinjem bol, što srce u prah mi mrvi,
odlazi mi volja, jer izgubljen je trud.

…u mom umu riječ se rađa…
…na usnama mi umire…
…kad u noći strah mi šapće…
…da za one koji umru…
…makar nezaboravljeni…
…smrtniče moj, vječnost je laž…
…ti pisao si uzalud…

vječnost, samo usamljenost doživotna,
samo riječ na mojim listovima žutim,
samo puka riječ; lijepa, lažna, prolazna,
na listovima nesvetim, oskvrnutim…


| 16.04.2007., 16:48 |

| Give me a look in your mind (160) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

...nothing is for me, though I'm still here...



Otišavši u knjižnicu, odlučila sam tamo, u sveopćem miru što me obuzeo, pričekati i provesti samo još jedan, sasvim običan dan, kakvih je trebalo biti dovoljno. Brižno sam, gotovo nečujno zatvorila vrata za sobom. Našavši se u dragoj prostoriji, okružena knjigama; zadrhtavši, primila sam jednu od njih u ruku. Ako sada počnem i čitati poput nje…, vratio mi se strah. Ljudskost, nepovratno izgubljena onoga trena kada otvorih oči u bijelome lijesu, bojala se nanovo biti samo blijedo, čeznutljivo sjećanje.
Knjiga mi je ispala, ustuknula sam od nje kada su tvrde korice tresnule o tamni, drveni pod od neulaštenog parketa. Drhtala sam lagano, ni ne pokušavajući se smiriti. Ne… neka ovo ostane ljudsko… makar samo kao sjećanje. Sumnjala sam da bih mogla uzeti bilo koju knjigu i pročitati je kao čovjek, polako i ne pamteći apsolutno svako viđeno slovo. Moram pokušati, no ako ne uspijem…, stiskala sam šake, unatoč očaju pazeći da se ne povrijedim svojim dugim noktima. Bacila sam tugaljiv pogled prema tamnom, smeđem, četvrtastom predmetu na podu te ispustila uzdah. Dokono sam ju vratila na policu, točno se sjećajući gdje je stajala, proklinjući savršeno pamćenje. Zar se sad bojim svega što mi je nekoć bilo drago?, aludirala sam na posvećene predmete, koji mi bijahu odbojni unatoč svoj prekogrobnoj ljubavi za njih, jer su predstavljali ono u što sam vjerovala, u što sam htjela vjerovati. No, s knjigama je bilo sasvim drugačije. Kod njih nije bilo nadnaravne nelagode koja mi je mogla i fizički naškoditi, a koju sam, zavaravajući samu sebe, opravdavala ljubavlju prema Bogu, ne prezirom prema sebi, ustvari ovome što me vampir natjerao postati. Njih jednostavno nisam htjela koristiti kako bi čudovište činilo; bile su (kao, uostalom, i religija, ali tako sam bila sposobna razmišljati samo u mračnijim trenucima, te uporno odbijala tu misao) namijenjene ljudima; smrtnim ljudima, ne meni koja sam samo htjela biti čovjek, koja nikad više neću moći biti istinski čovjek kakav uništava zlo, čudovišta barem metaforički, jer su fizički mnogo jača od njega. Svojom plemenitošću, takav čovjek bi me odveo do samouništenja; mene beskorisnu, okaljanu, zlu, bezvrijednu… vampiricu… čak ni vampiricu, kakva se smatra ženom, nego vampira, samo s izgledom privlačne žene. Ništa nije za mene. Ni predmeti oko mene, ni zrak, ni ove misli, ni osjećaji, ni ovo postojanje… jer sam… mrtva…, zadnja misao, u mojoj glavi preobražena u okrutnu riječ, svaki put me mogla nanovo zaboljeti. Ništa nije za mene…, čučnula sam tonući u mrak, skvrčivši se u sebe. …ali ipak…, javljala se misao, nova i svježa, loša kao iz groba ustala. …ali ipak sam ovdje. Koristim predmete oko sebe, dišem, mislim, osjećam… živim i uzimam tuđe živote. Ne, ja ne živim. Ja postojim, ja sam tu!, otvorila sam oči, ponovo rodivši svoj um iz njegova pepela prije nego se sam ubio. Života, pravog života u meni nikad više neće biti, ali moj um pokreće moje tijelo. Neka mi to zasad bude dovoljno., barem nakratko se pomirih sa sudbinom, samo ju prihvativši, jer pomirbe neće biti dokle god osjećam i najmanju krhotinu čovjeka u sebi. Vječno ću biti ja, ali nikada više čovjek. Ja sam vampir, kako da budem čovjek i zadržim dostojanstvo? Jednostavno, jako jednostavno… isključivo dobre ljudske osobine trebale bi obuzdati krvopiju, (što nisu mogle) a njih, barem se nadam, imam. Eto, skromnost je ovdje., neiskreno sam se uspjela osmjehnuti, da bi osmjeh postao iskren kada se prestadoh opirati snazi dana, te postadoh nepomični leš koji skoro nije disao, a osjećao nije ništa, jer sam u mrtvilu sna našla blaženi, prazni mir. Zaborav.


NOTICE: Opravdat ću izostanak novoga posta prezaposlenošću rađenja/poboljšavanja dizajna. Sada se napokon dobro vidi i u Internet Explorer-u i Firefox-u. Nadam se da sada svi vide čitati i da su svi zadovoljni, a ako ne, poludjet ću...

| 08.04.2007., 21:36 |

| Give me a look in your mind (118) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

< rujan, 2007  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

09/2007 (3)
08/2007 (1)
07/2007 (1)
06/2007 (2)
05/2007 (3)
04/2007 (3)
03/2007 (4)
02/2007 (4)
01/2007 (8)
12/2006 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Would you like to see or hide the thoughts of my guests? It is your choice, just one click here.

Description:

Nepravilno raspoređeni dijelovi onoga što pišem: priče i pjesme uglavnom o vampirima. Trenutačno prepravljam svoj roman, koji bi se trebao zvati "Prokleto blaženstvo neželjene vječnosti". Vjerojatno ću obavijestiti posjetitelje svog bloga o objavljivanju istoga.

Evo moje e-mail adrese, ako mi želite nešto reći što ne želite pisati u komentaru: vicious_vampire_666@hotmail. com (ne obazirite se na 666, adresa bez tog broja je bila nažalost zauzeta).

WARNING:
Nema smisla reklamirati mi se u komentarima, jer iako svaki komentar pogledam i pročitam, posjetit ću isključivo blogove čiji vlasnici barem donekle ostave dojam kako su pročitali moj post, a ne da mi samo ostavljaju isprazne komplimente jer žele neka ih posjetim.
Lanci sreće, štafete i slično nipošto nije dobrodošlo, osim u iznimnim slučajevima (npr. kada štafeta zahtijeva da napišem pjesmu ili slično). Nemojte se čuditi ako zbog njih postanem nepristojna ili neugodna na vašem blogu.
Blog Vicious Vampire eventualno posjeduje nasilne ili proste sadržaje koje niste prisiljeni čitati, stoga ne preuzimam odgovornost za nastale štete.



LINKS:

Vampire Within
- blog o meni: trenutni i dugoročniji osjećaji i misli

- online shop-ovi:

Countess Deathory
- METAL SHOP, u ovom katalogu možete naći modele nakita i rekvizita koji bi vas svakako mogli zanimati ako ste metal fan bilo koje kategorije

Rockshop STRESS

Aždaja
- registrirana marka underground odjeće koja je pokrenuta iz ideje o odjeći namjenjenoj gothik, punk i metal sceni

- ostalo:

darklyrics.com

viktoriafaust.17.forumer.com
- sluzbeni forum Viktorie Faust

Neki blogovi koje sam čitala (predstoji preuređenje, slobodno mi recite ako trebam promijeniti naziv ili link):

Taken by The Storm

Countess Dementia di Santi

Beautiful Death

ellie

Mrtva Djeca Oko Mene i San i Pjesma i Pogreb

Miss Spookiness

Dark dreams of a broken mind

........an angel with broken wings........

Djevojka izgubljenih snova

Obscure Divine



Favorite Lyrics:

CRADLE OF FILTH:

"An Enemy Led The Tempest"

As pride precedes the downfall
So he took His place before the firewall
Of dissonant choirs whose faith in one
Was embraced in this wraith whose fate was hung

Between forgiveness and the damage done

An electric scent over drear decay
Lent a violent surge to their serenades
Through white glades as His winged parade
Bent to silhouette and to sharpen dull razors

Within vast skies unversed in starkness
His might grew
And blew light hues to grey...
And worse, a third of stars to darkness

Then thunder seethed
And wreathed in thickening night
A line was drawn midst wrong and right
And across the throat of thieves

As love fell choked, the tempest broke
From Heaven's farthest shore
Descending to eclipse all hope
Repentance might stay holy war

He would not heel nor fake a bow
Murmur curses to the wind
Enraged, he raved in balrog howls
Upon a storm firstborn of sin

Incensed anew, rebellious tore
Like frenzied beasts of prey
Through temple doors...
Thrown east before the midnight masses

And where once bliss reigned so serene
In sweeter glades
Now veins ran openly...
Like eyes that shed from kindred ashes

When suddenly
There shone a hideous light
And a voice like three insanities
Soared up in thistled speech

"Thou hast bred hate where there dwelt none
And for this grave mistake
How thou art fallen Morning Sun
The proud will be abased"

He would not heel nor fake a bow
Murmur curses to the wind
And lo, the wrath of god swept down...

"Thou art no more an angel filled
With light, but a leech to be abhorred
And thou shalt suffer My burning will"...
Quoth this raven: "Nevermore"

Never fucking more

And with these words like heavy stone
Cast against that gilded throne
With many legions still in tow
He turned his wings to flee
His eyes a picture of distaste
Drawn to tears and in their place
The dawn of time and fates to face
Through all eternity...

I wept for him a deep red river
That ran like blood through scarred ravines
To sluice away the guilt that slithered
Like a serpent tongue to Eve
For once as I, in heaven climbed
Too high for truth to truly see
My sunken mind, drunken and blind
Saw the lie: The fool was Me...

Alone and cold, face to the crack
Beyond the dark gates with no way back
His crown of gold faded to black
Like a bruise upon the heart that lingers

With thrill-kill culture shock wave lengths
Of rope to hang high
Ten commandments by...
Snaked about his upraised fingers



DIMMU BORGIR:

"The Invaluable Darkness"

Fear Tomorrow's Adversary
And the wealth of uprising
The final storm will be released
And the unmerciful will erect

Hidden from the eyes of your God
I will proclaim original sin
And have you all purged and purified
From the lies that remain within

Cleansed and draped in sulphur linen
Black and pure since the Beginning

Mercy is not truth
Your sins are next to mine
Mercy is not truth
All your sins are next to mine

My soul's ablaze
Inflamed with rage and isolated
In whirlwinds of hate
My soul's ablaze
Yet camouflaged in the haze

Why did He not see this coming
What did He not understand
One time forsaken
But forgotten I am not

I will win this war
But never the peace
I am my own free spirit
Hence I will not rest



SIRENIA:

"Voices Within"

Darkness drapes my weary eyes
drape the void that grows inside
And I can't take this veil away
I can't find the strength
I tried to shield my scenery
tried to set my mind free
This life has brought me to my knees
Devastation unleashed

Whispers...calling on the wind
Like voices calling from deep within
Shivers...all down your spine
I'm the void that rides your aching mind

Nightfall seems to come my way
and it seems as if to stay
A shadow haunts me from the past
Will it forever last?
A voice is calling in the wind
yon the horizons, and from within
I deem the thought, shall I abide
these ghastly wispers inside?

Whispers...called you on the wind
Like voices called you from deep within
Wither...wane adown the line
I'm the void that rode your aching mind...



ICED EARTH:

"Dracula"

Do you believe in love?
Do you believe in destiny?
True love may come only once in a thousand lifetimes...
I too have loved...they took her from me.
I prayed for her soul....I prayed for her peace

When I close my eyes
I see her face, it comforts me
When I close my eyes
Memories cut like a knife

The blood is the life, and Christ I defy.
My sworn enemy...birth of a new creed.

Is this my reward for serving God's own war?
The blood I've spilled for faith fulfilled.
To damn her, a disgrace, you spit back in my face.
I served you loyally, and you spew blasphemy.

I avenge with darkness, the blood is the life
The Order of the Dragon, I feed on human life

There are far worse things awaiting man than death
Come taste what I have seen
I'm spreading my disease
I will feed upon His precious child
The human race will bleed, they will serve my need.

I avenge with darkness, the blood is the life
The Order of the Dragon, I feed on human life

I am the Dragon of blood, a relentless prince of pain
Renouncing God on His throne
My blood is forever stained

For true love I shall avenge
I defy the creed that damned her



BLIND GUARDIAN

"Under The Ice"

Run
'Til you find the answer
Time out
For our poor Cassandra
She's fairly safe inside the fire

Inside the fire
Awakes desire
Cruelly admired

They'll torture her soul
And they'll torment her heart
But won't change her mind

Would you like to see me
How I'll cut off
Her head life's a game
A lesson to learn
Don't be shy just blame me
Well, there is no
Need to feel ashamed
Remember the oath
Remember the oath

Wake up
It's time to cross the border
Is it true what they say
About the part you've played?

Enjoy your stay here
Welcome to the slaughterhouse

Release from rotten thoughts
No more pain
And no more gods

Under the ice you will believe
Under the ice you will be free
Released from rotten thoughts
No more pain
And no more gods

Please understand
It's not in our hands
Barren the land
It's all dead and gone

And still the tyrant's face is red
So witness my glory, my triumph, my fame
It's the sweetest taste

King of terror just stop wining
Hold your breath it won't take long
Realize this is your judgement day
In between the killing carry on

There are no rules here
Welcome to the slaughterhouse

Release from rotten thoughts
No more pain
And no more gods

Under the ice you will believe
Under the ice you will be free
Released from rotten thoughts
No more pain
And no more gods

Try to understand

You're the artificial enemy
An illusion we all need
For our sake
For our sake

We're not allowed to see beyond that's your skill
Will we ever learn the lesson "We can't fly with broken wings"

Break the chains
Time to change
I'm afraid to say but you won't play a part

It's been nice we now get to the climax
Your destination's unknown
Just get out of my way

Don't mind the blood here
Welcome to the slaughterhouse

Release from rotten thoughts
No more pain
And no more gods

Under the ice you will believe
Under the ice you will be free
Released from rotten thoughts
No more pain
And no more gods

Under the ice you will be free
Released from rotten thoughts
No more pain
And no more gods
And no more gods
(No more gods)

I'm afraid to say but you won't play a part



DIMMU BORGIR

"Dreamside Dominions"

When the ghastly mourners awakens from sleep
And the volant funeral crows are watching
Like evil omens in shadowed murmur
They welcome me again

Agonized and flattered to once become
A part of this horror scenario
I descend with arms open wide

Armoured and filled with painful pleasure
Reflecting streams of monstrous mirages
I will not hide

Losing control in seductive madness
Spiritual revelations, apocalyptic hypnosis
Dead colours appear within unshallow graves
Alone in awe I face abhorrence below

Trapped inside to suffer in silence
Torn apart in mind and sense
Baptized in this nightly glamour-
Rites of splendid essence

Agonized and flattered I once became
A part of the horror scenario
Armoured and filled with painful pleasure
I did not hide

Now when the gates are no longer shut
I withdraw from the light of the sun



CRADLE OF FILTH:

"A Gothic Romance (Red Roses for the Devil's Whore)"

Evening minuetto in a castle by the sea
A jewel more radiant than the moon
Lowered Her mask to me
The sublimest creature the Gods, full of fire
Would marvel at making their Queen
Infusing the air with Her fragrant desire
And my heart reeled with grave poetry....

From grace I fell in love with Her
Scent and feline lure
And jade woodland eyes that ushered in the impurest
"Erotic, laden fantasies amid this warm Autumn night
She lulled me away from the rich masquerade
And together we clung in the bloodletting moonlight"
Pearled luna, what spell didst thou cast on me?
Her icy kiss fervoured my neck
Like whispering waves 'pon Acheron's beach
In a whirl of sweet voices and statues
That phantomed the dying trees
This debauched seductress in black, took me....

In a pale azured dawn like Ligeia reborn
I tore free of my sleep - sepulchre
On the sea misted lawn where stone figures, forlorn
Lamented the spectre of Her
Bewildered and weak, yet with passion replete
I hungered for past overtures
The curse of unrest and her ardent caress
Came much more than my soul could endure....

I, at once endeavoured to see Her again
Stirring from midnight's inertia
Knowing not even her name
On a thin precipice over carnal abyss
I danced like a blind acolyte
Drunk on red wine, her dead lips on mine
Suffused with the perfume of night

For hours I scoured the surrounding grounds
In vain that we might meet
When storm clouds broke, ashened, fatigued
I sought refuge in a cemeterty

Sleep, usher dreams
Taint to nightmares from a sunless nether

Mistress of the dark
I now know what thou art

Screams haunt my sleep
Dragged from nightmares thou hast wed together

Lamia and Lemures
Spawned thee leche
To snare my flesh

Portrait of the Dead Countess

Deep stained pain that I had dreamt
Flaunted demise, life's punishment
Leaving little strength to seal this wretched tomb....

But poised nectar within my stirs
Up feverous desire and morbid purpose to search
Through cobwebbed drapery to where she swoons
Goddess of the graveyard, of the tempest and moon
In flawless fatal beauty her very visage compels
Glimpses of a heaven where ghost companies fell
To mourning the loss of god in blackest velvet
Enrobed in their downfall like a swift silhouette

"Fleeting, enshadowed
Thou art privy to my sin
Secrets dead, wouldst thou inflict
The cruel daylights upon my skin?
Dost thou not want to worship me
With crimson sacrifice
So my cunt may twitch against thy kiss
And weep with new-found life?"

Red roses for the Devil's whore....

Dark angels taste my tears
And whisper haunting requiems
Softly to mine ear
Need-fires have lured abominations here....

Nocturnal pulse
My veins spill forth their waters
Rent by lips I cherish most

Awash on her perfidious shores
Where drowning umbra o'er the stars
Ebon's graves where lovers whore
Like seraphim and Nahemah

"Nahemah"

Pluck out mine eyes, hasten, attest
Blind reason against thee, Enchantress
For I must know, art thou not death?
My heart echoes bloodless and incensed....

Doth temptation prowl night in vulvic revelry
Did not the Queen of Heaven come as Devil to me?
On that fatal Hallow's Eve when we fled company
As the music swept around us in the crisp, fated leaves
UNder horned Diana where her bloodline was sewn
In a graveyard of Angels rent in cool marbled stone
I am grieving the loss of life in sombre velvet
Enrobed in Death's shadow like a swifter
silhouette....



BLIND GUARDIAN:

"Age of False Innocence"

Cut off the light, take a look
There's nothing beyond but pain
Suffer in the deepest void
The flame of hope is gone
What have I done?
Denied the father and the son
For a moment it seemed
There's space beyond the spheres

Aflame the night
So clear and bright
Unstable light
(You've been sacrificed in fear)
Now there's one thing for sure
I'm not afraid anymore

Day after day we've been fixed in this bowl for so long
For ages we're captured in shells and crystallized walls

Predestined or punished? By Man or God?

I cannot, I will not
Deny It's false innocence
I cannot, I will not
The age of false innocence
(Take it away from me)

(And) for a while astronomy has moved the Earth
And we've turned around the Sun
(Sanctum Officium)
Has made me believe
Has made me believe
Has made me believe

"We know for sure you're lying
Would you like to mess with holy science
You know the fear of dying
Would it be worth it to hear you crying"
I've slaughtered truth and I've shattered my heart

Far too long I have played with hellfire
And science has turned into madness
But I should have taken it higher
So I feel, so I feel
Like Judas must have felt before
That Wednesday night near by the tree

I cannot, I will not
Deny It's false innocence
I cannot, I will not
The age of false innocence
(Take It away from me)

Day after day we will gratefully suffer for more
Predestined's our part so we bleed in the name of God

Don't believe in their eternity
We're still held in blindness
And I've been turned into a liar
If there is no heaven there won't be release

I cannot, I will not
Deny It's false innocence
(I cannot) I will not
The age of false innocence
(I cannot) I will not
Deny It's false innocence
(I cannot) I will not
The age of false innocence
(Take It away from me)



DIMMU BORGIR:

"The Serpentine Offering"

My descent is the story of everyman
I am hatred, darkness and despair
My descent is the story of everyman
I am hatred, darkness and despair

Evoked and entertained through centuries
Wrathful and sullen -- Dormant still

The ferocity pervades everywhere
Waiting to be released at last
Hear my offering
Ye bastard sons and daughters
Share my sacrifice
Share my sacrifice.

My descent is the story of everyman
I am hatred, darkness and despair
My descent is the story of everyman
I am hatred, darkness and despair

Reconcile not with the fear of the snake
But embrace it as your own
Inject its venom into your veins
And replant the seed that gives growth
Still shrouded in mystery
Until you arise above perception
A veil of ignorance is in motion
Continuing throughout generations

(A veil of ignorance is in motion
Continuing throughout multiple generations
Let me be the one that deliver you from the deceit
And back into perfect accordance with the laws of nature)

The snake is notoriously tempting
But the snake is fair
What is worse than not knowing?
To live or disappear?

The ferocity pervades everywhere
Waiting to be released at last
Hear my offering
Ye bastard sons and daughters
Share my sacrifice
Share my sacrifice



ICED EARTH:

"Burnt Offerings"

In one last breath
You'll feel this damned old soul
You'll see the things I see

For all these years
Of pain and sacrifice
You'll know the pain I know

Of all these things
I offer unto you
Infernal wisdom waits

Now unleashed
Like the flames of hate
My sacrifice is made

Every note
And every word you hear
Comes from deep within

An angry soul
That twists and turns inside
Pondering this life

Crimson eyes
Staring through your lies
Awakes the inner rage

Take my knife
Make my sacrifice
You're my burnt offering

Spill your blood
Offer me good omen
Make the sacrifice, the hours close at hand
Burn your soul
Offer me good omen
Take your very life, this I command

Dark shadows fall on this sacred ground
Where true evil lies, summon them to rise
Take the traitors, thieves and liars
Feed them to the fire
But first, spread their blood around
The message will be found
Walk carefully my friends stab my back again
A warning from the sky

These are not idle threats my friends
We're slaughtering the lambs
True vengeance is on the rise
The traitors shall be damned
Cast their bodies to the flames

Spill your blood
Offer me good omen
Make the sacrifice, the hours close at hand
Burn your soul
Offer me good omen
Take your very life, this I command



DIMMU BORGIR

"Reptile"

Glowing eyes, staring eyes
Manifest of evil presence
With entities swept in disease and decay
A fall from paradise beyond redemption

Wrathchild's afterglow

He who speaks of nightly treasures
He who wraps the serpent around my neck
He who pours poisonous wine in my chalice
He who lets me serve and slip away

...and so i will take shelter
In the absence of the light
Hiding like a masked miniature in the dark
A revenant without relief it seems
For the art of becoming a progeny
and to be raised in such curse

Is to forever creep among naive mortals
Infesting the dead in herdes

His grandeur of guidance in roundtrips obscure
He who immerse my hands in sullen thrills
His paths on wich domination linger
He who dares to prove the sanity of mine

He who speaks of nightly treasures
He who lets me serve and slip away

Black unearthly void creatures crawling
Forbidden forgotten fairly underrated
Bastards in the shape of angels holding my hands
Passing me what is left of the wine



SATYRICON

"Havoc Vulture"

Wonder how it would be to be the great Redeemer
the one to bestow upon you life and death
the one to poison you when you're down
or to be the one to hand you the crownofthorns
when your hands are sore
(and) to save you from the everything you care for
Are you bitter when you see how pale you are?
Do you feel hate without direction?
A kind of seed inside you that never blossoms
It is at the gallows end one forgets that everything
has to have a greater meaning
An unrecognisable call drags you towards the unspoken word
to suffer Martyrdom for the others
The Saviour cut off your wings, somehow just to remind you that He exists
Those who wait for His salt with open wounds have a way to go
the shadows of your must rest (first)
Though I ask, why do you dig your own grave when others do it for you?
The force behind the hit can not be mistaken
'cause He's the saviour with magnanimity and
...a light in the dark
Maybe it is intimidating more than lighting the way
where is the road going? To a place where you can wash the blood of your
hands?
Where did the knowing go?... With a saviour to transcendental kingdoms
or to the valley of the forgotten?
behind the vault of the sky's mystery lies a dream
damned or saved, how could we ever know?



CRADLE OF FILTH

"Bathory Aria"

[I. Benighted Like Usher]

Snuffed tapers sighed
As Death left impressing
His crest of cold tears on the Countess

Benighted like ill-fated Usher
The House of Bathory shrouded
'Neath griefs dark facade

If only I could have wept
In mourning by Her side
I would have clasped Her so tight
Like storm-beached Aphrodite
Drowned on Kytherean tides

And Kissed Her
For from Her alone
My lips would have known
Enigmas of shadowy vistas

Where pleasures took flesh
And pain, remorseless
Came freezing the breath
Of raucous life hushed unto whispers

Benighted.

Inhaling the pale waning moonlight that crept
Through the crypt of Her Lord who so lucidly slept

Benighted.

Exhaling the wail of black widowhood's toll
Waxing eternal night entered Her soul

[II. A Murder of Ravens in Fugue]

Now haranguing grey skies
With revenge upon life
Gnathic and Sapphic
Needs begged gendercide

Delusions of Grandier denounced the revolt
Of descrying cursed glass, disenchanted in vaults
Encircled by glyphs midst Her sin-sistered cult

With hangman's abandon She plied spiritworlds
To Archangels in bondage
From light to night hurled
Cast down to the earth where torment would unfurl.......

But soon,
Her tarot proved
Hybrid rumours spread like tumours
Would accrue
And blight Her stars
However scarred
To better bitter truths
Of cold bloodbaths

As bodies rose
In rigid droves
To haunt Her from their
Shallow burials imposed
When wolves exhumed
Their carthen wombs
Where heavy frosts had laboured long
To bare their wounds

To the depths of Her soul they pursued
Wielding their poison they flew
Like a murder of ravens in fugue

And knowing their raptures
Would shatter Her dreams
She clawed blackened books for damnation's reprieve
Baneful cawed canons on amassed enemies

So Hallow's Eve
As She received
Like Bellona to the ball
Those enemies
Fell-sisters heaved
Her torturies
Cross stained flagstones
To Her carriage reined to flee

But She knew She must brave the night through
Though fear crept a deathshead o'er the moon
Like a murder of ravens in Fugue

For each masked, jewelled gaze held dread purpose
Horror froze painted eyes to cold stares
And even Her dance
In the vast mirrors cast
Looked the ill of Her future
If fate feasted there....

[III. Eyes That Witnessed Madness]

In an age crucified by the nails of faith
When rank scarecrows of christ blighted lands
An aloof Countess born an obsidian wraith
Dared the abyss knowing well She was damned
Her life whispered grief like a funeral march
Twisted and yearning, obsessed an entranced
With those succumbing to cruelty
Crushed 'neath the gait of Her dance
A whirlwind of fire that swept through the briers
Of sweet rose Her thickets of black thorn had grasped...

She demanded the Heavens and forever to glean
The elixir of Youth from the pure
Whilst Her lesbian fantasies
Reamed to extremes
O'er decades unleashed
Came for blood's silken cure

But Her reign ended swiftly
For Dark Gods dreamt too deep
To heed Her pleas

When Her gaolers were assailed
With condemnations from a priest
Who'd stammered rites
In the dead of night
For maidens staining winding sheets

And She postured proud
When Her crimes were trowelled
And jezebelled to peasant lips
Though She smelt the fires
That licked limbs higher
To the tortured cunts of accomplices

So ends this twisted fable's worth
And though spared the pyre's bite
By dint of nobled bloodlined birth
Her sins (crimes) garnered Her no respite

Forever severed from the thrill of coming night
Where slow Death alone could grant Her flight

"The Spirits have all but fled judgement
I rot, alone, insane,
Where the forest whispers puce laments for me
From amidst the pine and wreathed wolfsbane
Beyond these walls, wherein condemned
To the gloom of an austere tomb
I pace with feral madness sent
Through the pale beams of a guiltless moon
Who, bereft of necrologies, thus
Commands creation over the earth
Whilst I resign my lips to death
A slow cold kiss that chides rebirth
Though one last wish is bequathed by fate
My beauty shalt wilt, unseen
Save for twin black eyes that shalt come to take
My soul to peace or Hell for company"
[Quoted words above are from Hammer Film's "Countess Dracula" (1970). The singer is Imgrid Pitt, the actress who played the role of Elizabeth in that film.]

My soul to Hell for company